23 prosinac - Tony Cetinski

23. prosinac, 2 sata poslije ponoći

Zvoni telefon, poziv iz bolnice

Sve mi je bilo jasno, ne Samo ostaje nada da vrijeme

Sad liječi sve rane

I da Bog će mi dati sad snage

Preživjet te dane

Sad još osjećam miris tvog tijela

U našem krevetu leži po svud

I neispijena šalica kave

Stalno podsjeća nemam kud

Nova zora polako sad sviće

I nema veze što pjevaju ptice

Jer to gore sad ne čuje se Ne znam što sad da radim sa sobom

Nosim, neizbrisivi trag

Nikad više tvoj šapat na uhu

Otvaram prozor, zagušljiv je zrak

Brzo oblačim kaput na sebe

Žurno izlazim na ulicu

Baš je dobro što kiša rominja

To nisu suze na mome licu

Još pamtim sve naše posljednje riječi

Taj čvrsti zavjet, neraskidivi

Da pođem s tobom, ja znam, ne bi htjela

Moram se boriti, moram sa tim